Moja ljubavna priča
Ona i on
On i ona. Da, bila je to ljubav, svakako, možda jača od bilo koje druge sladunjave kojom su se hvalili klinci njihovih godina, bilo je to prijateljstvo. Bili su povezani neraskidivom niti i jedno bez drugog nisu mogli provesti ni dana. Iako su bili tek djevojčica i dječak, njihov je odnos od prvog dana bio kompliciran. On se zaljubio čim je ugledao njene lijepe smeđe okice (hmm,imao je pet,šest godina, ne znam baš da je primijetio okice,al tako to ljepše zvuči) i nešto ga je privuklo k njoj. Od sve dječice u vrtiću, najradije se igrao upravo s njom. Na valentinovo poklonio joj je igračku i čokoladicu,a ona je pobjegla. On je ostao stajati nepomično i plakati. Nije znao da je djevojčica htjela uzeti poklon i da se i on svidio njoj, ali se uplašila. Djevojčici je bilo žao pa je otrčala natrag do dječaka,ali ga više nije bilo. Djeca zaboravljaju užne stvari, pa su tako zaboravili i to, te se nastavili zajedno igrati u vrtiću. Krenuli su u školu. I dalje su bili prijatelji.Imali su svoju klupicu u malom parkiću gdje su zajedno crtali,igrali se i zajedno pisali zadaće.On ju je volio. Djeca vole istinski, od srca i iskreno. Svake joj je godine poklanjao razne poklone za valentinovo. Kad je vidio da se ništa ne mijenja kad joj pokloni plišano srčeko, odlučio joj je pokloniti barbiku. Mislio je da će joj se to više svidjeti i da će tada biti samo njegova. Nagovorio je mamu da mu da novaca za najljepšu barbiku. Znao je da se njegovoj curici ta barbika sviđa jer mu je jednom prilikom rekla da je cijelu noć plakala jer ju imaju sve njezine prijateljice, a ona ne jer je mama dobila otkaz na poslu i nema novaca da joj ju kupi. Došlo je još jedno valentinovo.Našli su se kod svoje klupice. On joj je sav sretan dao barbiku misleći da će biti sretna. Nije bila. Bacila je barbiku i otrčala plačući. Jadan, nije mu bilo jasno zašto sad radi njega plače. Nije mogao shvatiti da ona nije htjela poklone od njega,samo je htjela da joj bude iskren prijatelj. Imali su već desetak godina i njihovo je prijateljstvo puklo kad ju je on za njezin rođendan poljubio u obraz. To je vidio cijeli razred i nju je bilo sram. Posvađali su se. Bolje rečeno, ona je vikala na njega i vrijeđala ga, a on je opet ostao stajati sam. Od toga dana nisu više provodili vrijeme zajedno. Viđali su se stalno, pa išli su u isti razred, ali nisu više bili prijatelji.Pravili su se kao da im nije stalo jedno do drugog, ali zapravo jedno bez drugog nisu mogli disati. Ona je tko zna koliko puta htjela otići k njemu i moliti ga da joj oprosti, reći mu sve što joj leži na duši, da bez njega ne može disati, da je on čini potpunom i da ga treba. Da treba svog prijatelja. Da je otišla,možda bi sada negdje zagrljeni sjedili na klupici, svojoj klupici, i bili nešto više od prijatelja.Ali nije otišla. Bojala se,kao i uvijek. Na satu hrvatskog,iz sanjarenja ju je trgnula ceduljica koja je doletjela na njen stol. Ruke su joj zadrhtale kad je ugledala njegov rukopis: Oprosti, Ja više ne mogu tako. Bit ću ti iskren prijatelj. Patit ću u sebi i ni ti niti itko drugi neće znati da te volim.Fali mi moja najbolja prijateljica. Tvoj Dječak Tog su se dana našli kraj svoje klupice i pomirili se. Postali su potpuno nerazdvojni.Krenuli su u osmi razred. On je čak našao novu ljubav. Ona je bila sretna jer je sad imala iskrenog prijatelja i znala je da on više ne pati za njom. Pomagala mu je svojim savjetima kako da osvoji tu djevojku. Nakon nekog vremena shvatila je da on opet pati. Njegova ga je nova ljubav iznova i iznova odbijala i on je svakim danom bivao sve tužniji. Kako je on bivao sve tužniji, bivala je i ona. On je stalno pričao o svojoj dragoj i tugovao što ga neće,a ona je osjećala bijes u sebi. Zapravo, nije to bio bijes. Bio je to čudan osjećaj kojeg dosad još nije osjetila. Jad,tuga i bijes i to sve samo zato što on nije samo njezin. Pitala se je li moguće da je to ljubomora. Bilo je moguće. Shvatila je da ga voli svakom stanicom svoga tijela. Nije više željela sa njim djeliti samo školsku klupu i tajne. Nije mu željela biti samo najbolja prijateljica. Željela je njegovu ljubav. Željela je da je voli. Nju,samo nju. Željela je da ona može voljeti njega i da svi znaju koliko joj on znači. Noćima je sanjala kako mu sve priznaje, te se on nasmije, nježno je privuče k sebi i poljubi. Sanjala je kako šeću držeći se za ruke, kako plešu sentiš na maturalnoj večeri,sanjala je njegove usne na svojima. Dani su joj bili teški jer je svo svoje slobodno vrijeme provodila s njim, a to joj je bilo nesnosno. Bilo joj je nesnosno svaki put kad joj je makivao pramen kose s lica, svaki put kad ju je zagrlio, kad ju je pogledao, a najteže joj je bilo slušati pjesme koje bi joj pjevao i svirao na gitari na njihovoj klupici, jer je znala da pjesme koje je skladao nisu za nju. Bile su za djevojku koja ga uopće nije voljela. Kako su dani prolazili, bol u njezinom srcu bila je sve jača i odlučila mu je reći. Tog je tmurnog subotnjeg jutra kišilo (super,pomislila je, bar neće primijetiti moje suze), pozvala ga je u parkić na klupicu. Kasnila je, kao i obično, ali bilo joj je teško žuriti se. Jer znala je da će ga ovime izgubiti. Ali više nije mogla. Njeno srce više nije moglo nositi teret neuzvraćene ljubavi. Dok je došla, on je već bio tamo. Stajao je,sa smješkom na licu, i pozdravio je. Drhtavim mu je korakom prišla i htjela mu reći sve što joj leži na duši ali riječi jednostavno nisu izlazile. Počela je jecati. Njemu nije bilo jasno što se događa, pa ju je zagrlio i tješio. A onda su riječi počele izlaziti iz nje. Rekla mu je sve što osjeća i što sanja svake noći. Rekla mu je da sad zauvijek odlazi od njega, jer nije vrijedna njegove ljubavi koju nije znala prihvatiti kad ju je on njoj pružao. Potrčala je,ali ju je dohvatio. Rekla je da je pusti, a tada ju je upitao zar ne želi da joj ispuni san. Nasmješio joj se,nježno privukao k sebi i poljubio. Rekao joj je da ju nikad nije prestao voljeti, ali nije htio da pati pa je to tajio i probao naći novu ljubav. Tada se Ona i On (kad im već u cijeloj toj priči nisam dala ime) ponovno poljube i zagrljeni odšeću ispod duge koja se pojavila poslije kiše.
..Skužila sam da dvopek i nije tak loš dok su na njemu dvije žlice nutelle 
Jest da poslje malo boli buša,al dobro...Sve prolazi i to proći će..Pozz svima..Bye..
Uglavnom,prvo je bilo dosta muke s tim da uopće složim blog,al napokon sam uspjela.Kak mi je krenulo ne znam jel mi dva mjeseca budu dosta za skužit kaj nije bedasto za napisat,iako je i ovo sad bedasto,al nema veze.